Jučer mi je bila klijentica kojoj sam prodala nekoliko paketića od po 2-5 grama zlata. Bilo mi je čudno zašto kupuje nekoliko zasebnih paketića po 2g, 5g, zašto radije nije odmah kupila jedan komad u većoj gramaži ako želi čuvati zlato kao vrijednost.
Nekako je ostavila poseban dojam na mene, tako da sam poželjela znati kakvo životno iskustvo se krije iza te dubine u očima i zašto kupuje toliku količinu zlata u malim paketićima.
Kada sam ju pitala, žena profinjenog izgleda i upečatljivog karaktera koji joj se ocrtava na licu, lica punog bora, što od bogatog životnog iskustva čija dubina joj se ocrtava iz očiju, a što od zadovoljstva koje izražava kroz smijeh, krenula mi je pričati svoju priču…..
“Draga gospođo, pitate me zašto kupujem toliko paketića u malim količinama? Reći ću vam da dolazim iz jednog malog slavonskog sela i da me tamo zatekao rat. Bila sam u situaciji da sam morala napustiti svoj dom sa samo jednom torbom na leđima, koju sam morala spakirati preko noći. Nisam mogla ponijeti ni kuću, niti zemlju, niti životinje, a niti tavan pun hrane. Sve što mi je stalo u ruksak bilo je nekoliko komada odjeće, osobni dokumenti i sitno novaca koji smo u tom trenutku imali u kući. I s time smo krenuli u nepoznato, u smjeru suprotnom od pucnjeva. Zamislite taj osjećaj nesigurnosti kada za borbu za vlastiti život imate i neizvjesnost neimaštine jer znate da nemate zaliha novaca niti za 2-3 dana hrane.
Tada sam bila ljubomorna na moje susjede šokice, koje su iz generacije u generaciju prenosile mnoštvo zlatnika koje su škrto čuvali, tu i tamo se na nekim svečanostima kitile njima a u međuvremenu ih pažljivo čuvale zakopane negdje na dvorištu. Te šokice sada su mogle otkopati te zlatnike i staviti ih u ruksak zajedno s dokumentima, i tako su si i u okolnostima rata osigurale bolje i sigurnije sutra.
Od rata je puno prošlo i Bog me od tada čuvao i podario mnoštvom unučadi. Moji unuci sada slave pričesti i krizme, i ja im tom prigodom želim dati nešto trajno i vrijedno, nešto što će i njihovi unuci moći unovčiti ako budu htjeli. Jer život me naučio da treba uvijek biti spreman. Ovime svojim unucima ne darujem samo običan poklon, već što je još bitnije darujem im dozu sigurnosti. Zato ću uvijek za poklon odabrati radije nekoliko grama zlata nego novčanicu od papira.”
Da, ima pravo.❣
